Jutro je. Treći dan u Gruziji i napokon vidimo sunce! Odjeća skoro pa je suha, a što i nije posušit će se tijekom vožnje. Vrijeme je da krenemo dalje, ali ne prije nego pripremimo motore.
Prvih par dana Gruzije vozili smo po kiši, blatu i općenito kroz vodu, stoga je vrijeme da podmažemo lance na motorima. Nitko od kolega nije uzeo ništa u tu svrhu, ali ja sam naučio lekciju na zadnjem putu u Rusiju.
I ako se pitate što koristim, radi se Motul pasti koja mi se pokazala superiornijom od klasičnih sprejeva, a tuba zauzima daleko manje prostora stoga mi je praktičnije za putovanje. I ne, ovo nije nikakva sponzorirana poruka već koristim ovu priliku da se zahvalim Darku i trgovini Automotosport što su mi izašli u susret i pribavili pastu u rekordnom roku, iako je nisu imali na lageru. Jer naravno da se moja malenkost sjetila da ponestaje paste – dan prije puta!
Darko hvala ti!
Kako na putu prema gradu Akhaltsikhe prolazimo pored planinskog prijevoja Zekari, odlučili smo izmijeniti rutu i krenuti preko njega do grada Kutaisi. Iako je cesta u relativnom dobrom stanju, vozimo polako jer Gruzijci često sijeku zavoje, a ceste su uske i nepregledne. Nakon par desetaka kilometara stižemo do prve destinacije, mosta Purtio. Pomalo razočarani shvaćamo da uživo izgleda nešto manje impresivno, ali nakon 3 kišna dana i ovakve sitnice vesele!
Nastavljamo dalje magistralom Batumi-Akhaltsikhe i stajemo na prvoj benzinskoj pumpi. Odlična prilika da spomenem kako u zemljama poput Gruzije u motor stavljam isključivo premium gorivo. Cijena samog goriva u istočnim zemljama je daleko niža nego kod nas, a premium gorivo bi u pravilu trebalo biti čišće gorivo i jednostavno se ne isplati riskirati s klasičnim gorivom zbog kojeg bi mogli završiti u problemima poput kvara pumpe goriva. Pogotovo ako vozite KTM kao Gerfried.
Polako nestaje dobre ceste i prelazimo na makadam. Srećom – volimo makadam i veselimo se ovakvim cestama. Iako ne previše zahtjevna, ovakva cesta dosta usporava tempo vožnje. Ali to i nije previše bitno jer prije svega uživamo u pogled na planinske klance koji ostavljaju bez daha.
Na jednom od vrhova smjestilo se i malo naselje uz koje je napravljeno skijalište, stoga je bilo pravo vrijeme za napraviti pauzu i pojesti nešto. Između nekoliko restorana odlučili se za onaj koji izgleda kao prava lokalna krčma. Jer nismo došli uživati u najboljim gruzijskim specijalitetima, već želimo osjetiti i vidjeti život u Gruziji. Nakon malo vijećanja naručili smo takozvani “kababi” koji je najlakše opisati kao šišćevap, ali uz malo drugačije začine. Jedan od tih začina je i korijander koji Gruzijci stavljaju na apsolutno sve. A svi znaju kako na svijetu postoji dvije vrste ljudi – oni koji vole korijander i oni koji preziru korijander. Vjerojatno ste pogodili, ali da – u danima što su bili ispred nas redovito sam inzistirao na na tome da NE stavljaju korijander u moje jelo na njihovu sveopću zbunjenost, jer kakvo je to jelo bez korijandera.
Kao djeca što se valjaju po blatu veselimo se svakom prijelazu preko voda što se slijevaju niz planine, a moja malenkost veselo prihvaća i izazov nešto dublje rijeke, jer što najgore što se može dogoditi…
Napokon skrećemo s magistrale prema Zekari prijevoju, te započinjemo uspon. Uspon nije lagan, ali srećom upravo nas to i veseli, pa čak i Sergeja koji se navukao na off road u jedno popodne, iako je u početku malo negodovao s obzirom na to da i nema najpogodniji motor za takve ceste, niti ima previše iskustva na njima.
Nastavljamo prema vrhu Zekari prijevoja koji je na nešto više od 2600 metara, ali uslijed lošeg vremena osim mraka nas počinje loviti i magla, što postaje iznimno nezgodno s obzirom na to da makadamska cesta i nije u najboljem stanju. Prognoza kaže da dolazi i kiša, stoga na vrhu zastajemo. Ako nastavimo idemo direktno u oluju usred mraka kroz maglu.
Kilometar ranije primijetili smo neke drvene kućice i predlažem da se vratimo jer činilo se napušteno i bili bi barem malo u zavjetrini. Kako prilazimo vidimo da tamo ipak netko obitava, te nekako izgleda kao da nismo previše dobrodošli za što ih se ne može previše kriviti, jer vjerojatno im nije svejedno što u sumrak pred njihovu kuću u osami dolaze stranci na motorima.
No ipak, izbora nemamo, te na svojem krnjem ruskom pokušavam iskomunicirati da sve što nam treba je mjesto za šator u zavjetrini i da odlazimo ranim jutrom. Stara naroda kaže da lijepa riječ otvara sva vrata i nekoliko trenutaka kasnije skidamo stvari s motora i postavljamo šatore. Kako u planinama čim nestane sunca postaje iznimno hladno, uz blagu nelagodu pitam možemo li dobiti nešto drva kako bi zapalili vatru i ugrijali se. Iako smo bili potpuni stranci, jedan od muškaraca nam je na brzinu nacijepao drvo za ogrjev, te nas uputio da se slobodno smjestimo u sjenicu i zapalimo vatru da nas ugrije.
Tek što smo sjeli i počeli diskutirati kako bi mogli nešto prigristi – dolazi hrana na stol bez da smo išta tražili! Ne samo da smo dobili mjesto za šatore i ogrjev, već smo dobili i obilnu gozbu! Domaći kruh, domaće vino, povrće, više vrsta domaćih sireva, kuhane krumpire i mnoga druga slasna jela, prije svega topla! Kakav završetak dana, a sve što smo tražili je bilo mjesto za šator!
Drugo jutro priča se nastavila, te umjesto ranojutarnjeg pakiranja krenuli smo tek u 12. Ali ne prije nego što smo probali još nekoliko vrsta sireva što ih ova obitelj proizvodi. Naime, obitelj se bavi stočarstvom, a ljetne mjesece s kravama provode u planini kako bi dale čim kvalitetnije mlijeko, što se naravno odražava na proizvodnju sireva koji su više nego odlični! Stoga, ako će netko krenuti putem Zekari prijevoja i ljubitelj ste sireva, znate gdje trebate navratit!
S obzirom na to da u Gruziji motora baš i nema, a klinci su gledali i divili se motorima, odlučio sam ih malo provozati na njemu. Jer nakon svega što su napravili za nas, ovo je bilo najmanje što možemo napraviti za njih! Rukavice, kaciga i idemo! Osmijeh na licu djece je tu! Tko to može platit?
Napokon oko 12 se pozdravljamo i ostavljamo im nešto novaca što smo svi skupili u znak zahvale što su nas tako lijepo primili i ugostili, iako to nisu bili dužni.
Vrijeme s druge strane prijevoja je po prognozi i dalje kišovito, stoga se vraćamo istim putem i nastavljamo prema gradu Akhaltsikhe, uz par desetaka kilometara makadama prije povratka na glavnu magistralu.
A u samom gradu Akhaltsikhe nalazi se impresivna utvrda čiji počeci datiraju još iz devetog stoljeća, a zidine koje okružuju grad su izgrađene i razrušene u više navrata tijekom ratova, te invazija Mongola, Iranca i Turaka u zadnjih 800 godina. Ipak, kako je grad ponajviše bio pod utjecajem Otomanskog carstva, tako je i njegovo trenutno uređenje najbliže toj kulturi.
Svakako vrijedna lokacija za posjetiti u Gruziji… Ali sada je vrijeme za krenuti dalje!