Skip to content

E06 Daleka prostranstva [Put oko Crnog mora]

Nastavljamo dalje prema istoku Gruzije kako bi posjetili još dvije utvrde kojih je Gruzija prepuna i koje većinom potječu iz desetog stoljeća, a Khertvisi utvrda je jedna od usputnih stanica na putu prema gradu Vardzia.

Ali kakva bi to bila avantura bez malo izazova? Pa zato skrećemo s glavnog puta i idemo prema utvrdi Tmogvi. Sama cesta koja vodi prema utvrdi prava je off road poslastica i definitivno nije za svakoga. Strmi uspon, krave na putu i više od 1000m visinske razlike uz nekoliko zahtjevniji zavoja testira naše vozačke sposobnosti, ali sve je lakše uz predivan pogled na kanjon rijeke Mtkvari.

Dolazimo na vrh i na žalost zaključujemo da bi hodanje do utvrde uzelo previše vremena, ali pogled na kanjon govori da se isplatilo! A i ovo je definitivno bio dobar trening za off road izazove koji su pred nama! Tek smo nekoliko dana u Gruziji i već uživamo u pravim gruzijskim off road poslasticama!

Kratka stanka i odlučujemo se na povratak i nastavak prema gradu Vardzia uklesanom u stijene. Povratak je bio podjednako zahtjevan, a pretrpani motori i krivi izbor guma za ovakav teren definitivno ne pomažu. Ipak, kao i kod uspona, momci silaze bez većih problema uz vidno više samopouzdanja u odnosu na dan ranije i Zakari prijevoj.


Ponekad je riječima je teško opisati prizore koji se prostiru ispred nas…

Napokon, kasno uvečer dolazimo do odredišta i postavljamo šatore s pogledom na drevni grad Vardzia, nesvjesni ljepote koja nas čeka u jutarnjim satima…

Vardzia, grad uklesan u stijenama prostire se petstotinjak metara u širinu. Unutar njega, osim velikog broja komora na devet razina, nalazi se i ukupno 19 crkvi i kapelica, jer se radi zapravo o velikom samostanskom kompleksu, koji je doduše tijekom stoljeća igrao i veliku ulogu u obrani stanovništva od najezde Mongola i Turaka, kao i drugi slični gradovi uklesani u stijenama u susjednim zemljama.

Ovdje se na žalost razdvajamo od Sergeja koji je odlučio otiči direktno u Tbilisi zbog problema s mobitelom, dok mi odaberimo duži i daleko zanimljiviji put prema gradu Tbilisi. Uzdižemo se serpentinama iz udoline, ne znajući što nas čeka na vrhu. Uspon nije previše težak, ali čini se kao da nema kraja… Ali pogled je predivan i uživam u svakom trenutku…

Pri vrhu vidimo jedno dijete koje stoji na stijeni – usred ničega! Barem smo tako mislili… Jer parsto metara dalje i bili smo na vrhu kanjona, uz koji se nalaze sela Apnia i Gogasheni. A na vrhu, hrpa klinaca! Nekoliko trenutaka kasnije i redaju se jedan za drugim, okrećući ručice gasa uz osmijeh od uha do uha.

Nastavljamo dalje prema Tblisiju, pokušavajući se držati podalje od glavnih cesta, pa umjesto prema Tblisiju, krećemo okolnim cestama i uživamo u pogledu na prekrasni krajolik koji nas okružuje. Ipak, iako sve oko nas izgleda kao jedna velika sunčana livada, zapravo je dosta prohladno i nalazimo na prosječnih 2000m nadmorske visine. Da, sve ove nepregledne ravnice nalaze se na visini većoj od planine Medvednica povrh grada Zagreba, a u daljini se mogu vidjeti vrhovi koji prelaze i 3000m nadmorske visine.

Vožnja kroz gruzijska sela daleko od glavnih cesta bila je pun pogodak. Ipak, u oko mi upada jedan detalj dok prolazimo kroz sela. Gotovo uz svaku kuću može se vidjeti kocke napravljene od kravlje balege. Razlog tome je što u ovom području nema šume, a kako se ipak nalazimo visoko u gorju, iako tako ne izgleda, temperature znaju biti iznimno niske. Iz tog razloga kravlja balega se koristi kao primarni ogrjev umjesto drveta. Nešto nezamislivo za naše, ali jedino dostupno za njihovo podneblje.

Još jedna zanimljiva sitnica bila je i ta da smo cijelim putem pratili makadamski i zemljani put koji je često presijecao prastaru rimsku cestu, što i nije tako čudno s obzirom na to da je Gruzija bila granica tadašnjeg Rimskog carstva.

Par desetaka kilometara dalje i ponestaje makadama, te prelazimo na asfalt. Postaje kasno i kako smo rezervirali smještaj u Tblisiju, moramo malo požuriti.

Smještaj za 20e koji smo rezervirali putem Airbnb aplikacije definitivno ću preporučiti jer osim što je naš host George bio iznimno ljubazan i ustupio nam ponešto ćaće, proveli smo više nego ugodno veće slušajući o povijesti Gruzije, a jutro nakon bili smo i pozvani na krstitke njegovog djeteta. Kakvi ljudi su ti Gruzijci, to je fantastično. Smještaj za nas četvero je bio odličan, taman prilika da operemo veš i dobro se naspavamo!

Usput sam iskoristio i priliku da popravim dron koji sam uspješno slomio dan ranije nakon što je skliznuo s motora i pao na pod. Ajde da sam ga slomio tijekom leta, ali ovo… No dobro, malo super ljepila, strpljenja i popravak je gotov! Dron je spreman za nove avanture…

Na žalost snimki ni nekih posebnih fotografija iz grada Tblisi nemam jer nakon svega što vidjeli na putu prema Tblisiju, sami centar grada nas i nije previše interesirao. To imamo i doma. Georgie nam je savjetovao da nastavimo prema Abano prijevoju, stoga drugi dan lagano planiramo krenuti u tom smjeru, a usput i stati u gradu Tianeti na krstitkana njegovog djeteta.

Na izlasku iz grada stajemo uz spomenik Kronika Gruzije koji predstavlja povijest Gruzije uklesanu u masivne stupove, smještene na brdašcu uz takozvano Tblisi more, odnosno umjetno jezero izgrađeno pred 70 godina, a koje je danas vrlo popularno turističko odredište za lokalno stanovništvo.

Vani je vruće, a jezero je blizu… Pravo vrijeme za malo osvježenje!

A sada možemo krenuti dalje prema gradu Tianeti! Cesta i nije bila nešto uzbudljiva, iako vjerujem da bi ljubiteljima asfalta bila odlična. Ali mi smo se već malo razmazili i falilo nam je da se maknemo od prometne gužve na sporedne makadamske puteve…

Stajemo na ulasku u grad Tianeti kako bi nazvali Georgia da nas odvede do svojeg doma, a tek što smo stali uz cestu, neki ljudi izlaze van iz dvorišta i zovu nas jest i pit. Inače sigurno ne bi odbili, ali hej! Već imamo rezervaciju, tako da teška srca odbijamo! George dolazi po nas i veče nastavljamo uz ugodnu večeru i nepresušne zdravice.

Ovo je ujedno bila i prilika da naučimo jedan od Gruzijkih običaja, a to je da se ne pije bez zdravice i to bez iznimke, s time da prva zdravica mora biti u ime boga. Slično je i u Rusiji, ali nisam primijetio da toliko drže do toga, dok smo u narednim danima primijetili da Gruzijci, a osobno i Aremeni podosta drže do ovog običaja.

Meni pomalo suvišna aktivnost između mene i alkohola, ali kako kaže stara poslovica – kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin!