Nakon uspješnog uspona na Abano prijevoj, krećemo dalje prema selu Omalo. Na žalost na obzoru primjećujemo oluju u nastanku, te pokušavamo požuriti maksimalno koliko možemo. Iako tek stotinjak kilometara, zahvaljujući vijugavim i izazovnim cestama, polako osjećamo iscrpljenost, a tek smo na pola puta! No srećom, najgore je iza nas i ostatak ceste prema Omalu nije previše zahtjevna dionica.
Nakon šestosatne vožnje od grada Tianeti, napokon stižemo u Omalo. Razmišljamo o opciji kampiranja, ali u daljini vidimo oluju koja nam je sve bliže i bliže. Ipak odlučujemo prespavati u obližnjem hotelu “Tušeti”, jer spavanje na 2000 metara nadmorske visine, dok vas udaraju vjetrovi i kiša sa svih strana vjerojatno i nije najbolje iskustvo.
Stajemo pored hotela i provjeravam cijenu smještaja za nas četvero. Djevojka kaže skromnih 90 lari s doručkom, što je oko 180 kuna. Uz takav skromni iznos, ne pada nam na pamet kampirati! No prije smještaja, produžit ćemo malo do gradića Omalo, kako bi se opskrbili s nešto hrane.
Na povratku na žalost shvaćamo da je to bila cijena po osobi, a ne za nas četvero, stoga isprobavam svoje pregovaračke sposobnosti, te na kraju spuštamo cijenu na 40 lari bez doručka, što je oko 80 kuna i sasvim prihvatljivi iznos za takav smještaj.
Lagano se raspakiravamo, te upoznajemo još dvoje moto avanturista, te kao i svako drugo, veče nastavljamo uz dobru hranu i alkohol.
U gornjem Omalu smještena je utvrda Keselo, koju reprezentira nekoliko manjih kula građenih od kamena, a koje su služile primarno kao zaštita stanovništva u slučaju napada. Same kule kakvih je Gruzija prepuna, uglavnom su starije od 1000 godina, a građene između 9. i 13. stoljeća.
Nakon loše prospavane noći jer je sve troje cimera toliko roktalo, da sam se preselio u ledenu dnevnu sobu, krećemo natrag prema gradu Tianeti. Ovaj puta znamo kakva nas cesta čeka, te uživamo u svakom trenutku i prolazimo stotinjak kilometara u manje od četiri sata.
Vrijeme je za prenoćiti u gradu Tianeti, te krenuti prema gradiću Stepantsminda uz samu granicu s Rusijom, povrh kojeg se nalazi crkvica Gergeti Triniti. Nakon svega nekoliko sati vožnje kroz prelijepe krajolike, napokon stižemo, te započinjemo uspon prema crkvici. No u jednom trenu dolazimo do zatvorene ceste i nekoliko sparkiranih taxi vozila, te dobivamo informaciju da je cesta zatvorena zbog radova i da nam je jedina alternativa za doći do crkvice unajmiti taxi, jer motorima nije moguće doći do gore.
Kao netko tko je odrastao na Balkanu, cijela stvar smrdi mi na prijevaru i uobičajene spletke taksista. Odlučujemo se na uspon motorima, koji je bio sve samo ne lagan i od kojeg je Sergej na sreću odustao na vrijeme. George, Gerfried i moja malenkost uz malo muke stižemo do vrha, gdje je najmanji dio problema bila borba s terenom, a najveći veliki broj taksi vozila koja su se penjala i spuštala niz izrazito strmu, vijugavu i općenito makadamsku cestu u lošem stanju.
Ali borba se isplatila, pogled je spektakularan i dovoljan da čvrsto odlučim kako ovo nije moj zadnji obilazak Kavakaza!
Na povratku odlučujemo produžiti “zatvorenom” asfaltiranom cestom, te sumnja o tome kako je cesta zatvorena od strane taksista se potvrđuje. Nailazimo na armaturu taktički razbacanu po cesti kako bi se onemogućio prolazak vozila, te 3 zbunjena radnika kojima ni samima nije jasno što tamo rade – a definitivno ne rade ništa. Kasnije u restoranu dobivamo konačnu potvrdnu kako je cesta zatvorena od strane taksista tako da su simulirali odron, te dovezli radne strojeve i materijal u svrhu saniranja štete. Razlog? Država je odlučila pred nekoliko godina napraviti asfaltiranu cestu prema crkvi, što se naravno taksistima nije svidjelo, te su nakon neuspješne borbe s državom protiv izgradnje asfaltirane ceste fingirali odron i radove. To im je omogućilo da i dalje prevoze turističke off road ture izazovnom makadamskom cesticom, te stavljaju kruh na stol svojim obiteljima.
A sada je opet bio red na povratak, te novi uspon prema najvišem trajno naseljenom gradiću Ushguli koji se nalazi na više od 2000 metara nadmorske visine.
