Skip to content

E01 Avantura počinje [Put oko Crnog mora]

To je to. Započela je još jedna avantura. Teško je reći što je ispred nas, samo znam da je ruska viza u putovnici, a Sibir smjer kretanja. 2 torbe i ruksak je sve što trebam. A što uopće nosim? Ajmo napraviti skraćeni popis što sam odlučio nositi na put koji će trajati 45-60 dana. Linkovi vode na proizvode, a ništa od ovoga nije sponzorirano. Sponzora nemam, stoga ako me želite podržati, možete to učiniti putem platforme Patreon ili putem jednokratne donacije na platformi Paypal. A sada, ajmo na popis:

Od dodatnih stvari dobar dio prostora zauzela je elektronika:

  • 13” laptop
  • DJI Mavic Mini 2 dron
  • 2x DJI Osmo Action kamera
  • Fotoaparat Panasonic FZ1000
  • Powerbank 10 000mAh

Sve te stvari potrpane su bočne bisage, rollbag i ruksak:

Dodatno nosio sam i opremu za održavanje motora:

Bilo je tu još nekih detalja, ali to ostavljam za video na kraju serijala, ali iz priložen može se zaključiti da sam sklon minimalizmu. I ne, nisam nosio madrac na napuhavanje.

Pa ajmo lagano krenuti na detalje o putu.
Prvi cilj bio je proći relaciju od Hrvatske do Ukrajine u najkraćem mogućem roku. S obzirom na to da sam već nekoliko puta vozio u tom smjeru, znao sam da se radi o približno 700km i maksimalno 10h lagane vožnje. A kakva druga može biti na 250cc? Iako ga inače izbijegavam, odluka je pala da krenem autoputom, jer doista nema smisla da gubim vrijeme u Hrvatskoj ili Mađarskoj. Srećom, bez obzira na prognozu vrijeme je bilo odlično. Barem do zadnjih dvadesetak kilometara prije granice s Ukrajinom – gdje me od proloma oblaka nije mogla spasiti ni kabanica, a donji dio sam i tako “zaboravio” staviti. Vjetar, kiša, vjetar, kiša. Bio sam kompletno mokar. Sreća u nesreći je da kada su me vidjeli na ukrajinskoj granici uzeli su me preko reda, udarili pečat i poslali dalje bez da su odraditi uobičajenu proceduru pregledavanja stvari (koja zna potrajat). I hvala im na tome!

Već je bilo kasno, oko 21h i nisam imao puno izbora oko smještaja. Otišao sam do lokacije koju sam našao na Bookingu i di je cijena trebala biti oko 10e (jer sam cicija), te nadobudno na njihovu zamolbu otkazao rezervaciju uz ono “platit ćete ujutro”. Ujutro cijena više nije bila 10e, nego 15e jer kao smjestili su me u drugu sobu (što uopće nisam tražio). Lekcija naučena, pripazit ću za ubuduće. Vrijeme je za krenuti dalje, nema smisla da mi takva glupost pokvari put!

Kao i uvijek, korak broj jedan je – kupovina SIM kartice! U Ukrajini to i nije preveliki problem, kartica se doista može kupiti na većini prodajnih mjesta, te za manje od 5e možete dobiti 7-10 gibajta prometa.

Nakon što sam osigurao internet, odlučio sam se zaputiti prema Vorokhti uz tok rijeke Tise. Na žalost, iako sam htio nekoliko puta dignuti dron zbog prelijepih krajolika, morao sam odustati od te ideje. Osim što se radilo o pograničnom području, vojska je bila na svakom koraku. Navodno u svrhu sprječavanja šverca, što sam saznao kasnije. Ipak, bez obzira na to uspio sam uloviti nekoliko predivnih trenutaka.

A zašto Vorokhta?
Zato što se tamo nalaze prekrasni viadukti, sagrađeni od strane Austro-Ugarskog carstva 1895 za potrebe željeznice. Jedan od njih je još u funkciji i obojan prekrasnim muralima. Drugi, koji je daleko impresivniji, je zamijenjen modernijim mostom, ali i dalje ponosno stoji te je jedna od poznatih atrakcija u okrugu Karpata.

Iduća destinacija bilo je Zalishchyky, grad koji okružuje rijeka i na koji pada prekrasan pogled s vidikovca nedaleke od grada. Iako u samom gradu i nema previše toga za vidjeti, osim tipičnog ratnog spomenika u obliku jednog od tenkova koji su nakon Drugog svjetskog rata umjesto u ratne svrhe postali simbolom pobjede u ratu diljem Sovjetskog saveza. Put prema vidikovcu na žalost previše pogodan za cestovne gume, jer do njega vodi off road makadam uz ponešto strmijih uzbrdica, ali generalno ništa previše zahtjevno.

Osim toga, slučajno sam naletio i na spilju “Optymistychna” koja je ispala nešto veći zalogaj nego sam se nadao. Na prvu sam mislio da se samo radi o nekoj usputnoj atrakciji, ali ispalo je da se radi o najvećoj spilji po broju kilometara koridora na svijetu i najmanja tura je u trajanju od – 2 SATA! A ja došao onako, usput. Ali neka, sada barem imam razloga posjetiti je još jednom, jer postoje organiziranje ture u trajanju od 12, pa čak i 72 sata uz spavanje u spilji i kupanje u podzemnom jezeru! Eh, da sam istražio gradivo ranije… Ali ako ništa drugo ako se zaputite u smjeru optimistične spilje, znat ćete što vaš čeka. Ali odmah da upozorim, samostalni posjeti (poput mojeg) nisu jeftini. Morao sam platiti cca 30e posjetu u trajanju od 2h, te oko 5e zaštitnu opremu. Inače se taj trošak dijeli na do 10 ljudi, pa i nije strašno.

Vrijeme je kratko, stoga se nisam previše zadržavao na zapadu i krenuo sam u smjeru Kijeva. Ipak, put nije prošao bez tipične ukrajinske komedije – bez ikakvog upozorenja i znaka jednostavno više nije bilo ceste. Barem ne u prohodnom smislu. Umjesto ceste bio je iskop u dužini od oko 100 metara i na kraju nje bio nesretnik koji se autom zaletio u rupu. S moje strane bila je barem barikada od iskopane zemlje, ali s njegove niti je bilo niti toga. Štoviše, uslijed lagane uzbrdice iznimno je bilo teško primijetiti da nedostaje cesta dok nije prekasno, pa je osim njega zamalo sletio još jedan vozač, ali brzom reakcijom prvog vozača spriječena je tragedija.

I tako, put je tek krenuo, a već imamo zanimljiva iskustva. Možete li biti bolji od prethodnog puta u Rusiju? Pratite i saznajte.