Skip to content

E02 Nema dalje! [Put oko Crnog mora]

Jedan od razloga što nikad nemam neki detaljni plan je činjenica da stvari dugoročno rijetko kada prate taj isti plan. Kao i svaki put, ni ovaj nije bio iznimka. Sibirska bespuća, vožnja kroz tajgu i otkrivanje istočnoruske kulture čekat će neka bolja vremena. Iako sam prethodno već odustao od Mongolije i Kazahstana uslijed zatvorenih granice zbog pandemije, nadao sam se barem ulasku Rusiju. Ako ništa drugo, da mi nagodinu bude nešto lakše doći do multiple entry vize, koja je preduvjet za normalni tranzit kroz Rusiju na povratku kroz Mongoliju prema Kazahstanu.

No krenimo redom.

Ukrajina, kao i Mađarska bili su samo tranzitne rute prema Rusiji. No kako sam imao nekoliko dana na raspolaganju do početna validnosti vize za Rusiju, odlučio krenuti prema granici “obilaznom” rutom i vidjeti nekoliko usputnih atrakcija u Ukrajini. Jedna od njih je bila i grad “Žitomir” koji na prvu ne zvuči kao nešto impresivno, ali s obzirom na to da je bio rodno mjesto osobe koja je jedna od najzaslužnijih za raketni program Sovjetskog saveza, pretpostavio sam da bi u njemu mogao biti zanimljiv muzej – i nisam pogriješio!

Muzej posvećen Sergeju Korolevu prepun je eksponata poput replike Sputnika u stvarnoj veličini, opreme koja se aktivno koristila u svemirskom programu, korištenog Soyuza i više vrsta korištenih kapsula na kojima još postoje tragovi izgaranja pri povratku kroz atmosferu. Obilazak ovog muzeja, koji je zapravo iznimno mali površinom, za mene je bilo posebno iskustvo. Da me je netko ovdje doveo pred 30 godina vjerojatno bi vrištao od sreće.

Osim sto je Sergei Korolev rođen Ukrajini, Ukrajina je ujedno bila i jedno od ključnih mjesta za proizvodnju i razvoj raketnog programa, stoga ako prolazite kroz grad Dnipro u “Raketnom parku” možete vidjeti i izložene rakete Cyclone 3, 8 K 99 i 8 K 11.

Sljedeća postaja bio je Kijev, ali nisam se imao namjeru zadržavati, stoga sam samo kratko prošao kroz centar grada, tek toliko da uhvatim par kadrova dronom i … Skoro pokisao. Srećom od potpunog potopa spasio me podvožnjak, jer trenutak nakon što sam došao ispod njega, krenuo je pljusak od kojeg me ne bi spasilo ni kišno odijelo da sam ga imao na sebi. A nisam.

Nakon što sam odradio testiranje za granicu s Rusijom i pronašao smještaj za 10e u gradiću 20km od Kijeva, odlučio sam malo odmoriti. Bio je tek četvrti dan puta, ali nesnosna vrućina natjerala me je na prvo pranje rublja. Inače, možda neki među vama misle kako je tuš najveća sreća na ovakvim putovanjima, ali meni je osobno puno veća sreća imati čisti veš.

Prije granice preostala je još jedna stanica, a to je Grad Konotop i muzej avijacije. Prije svega, ako ste se pitali kako pronalazim takve lokacije, odgovor je vrlo jednostavan. Na google mapsu pogledam koji gradovi i mjesta se nalaze uz planiranu putanju kretanja, te pretražim postoje li kakva značajnija mjesta. Danas je srećom većina takvih mjesta već označena na karti, ali za slučaj da naiđete na neko koje nije – označite ga vi! Osim grada Konotopa u blizini je bio i grad Shostka i muzej oklopnih vozila i haubica iz Drugog svjetskog rata, ali nije na žalost bio sam kratak s vremenom, stoga sam ga odlučio preskočiti ovaj put.

A znate što je najbolji dio u sovjetskim muzejima? To što često možete ući u izložena vozila, pa tako u Konotopu možete ući u nekoliko izloženih helikoptera, a kako smo svi gledali Ramba dok smo bili djeca, da, čak i u Mil Mi-6!

Osjećaj ulaska u helikopter i sjedanja za kokpit? Nema smisla da opisujem, bio sam sretan kao malo dijete! Ali od svega me vjerojatno najviše šokiralo koliko opreme stane i koliko općenito prostora ima u toj letećoj tvrđavi! Naravno, osim u Mi-6 škicnuo sam u svaki helikopter u koji je bilo moguće ući smješkajući se od uha do uha. Toliko gumbića, a ne znam nijednog čemu služi! Nema veze, stisnuo sam par. Nek se nađe!

I sada napokon, vrijeme je da se krene prema granici s Rusijom, prava avantura počinje!
Ili…


Jer došao sam do granice. Izašao sam iz Ukrajine s osmijehom na licu. Pa sam se vratio u Ukrajinu bez da uđem u Rusiju jer sam zaboravio ruksak na granici s Ukrajinom! To je naravno bilo posebno iskustvo. Prvo me nisu htjeli pustiti jer ne možeš se samo tako vratiti, ali onda kad su napokon shvatili o čemu se radi, smijao mi se cijeli pogranični prijelaz. Od Ukrajinaca do Rusa s kojima su iskomunicirali da je budala ostavila ruksak na granici, pa se morala vratit… Ajde, barem sam im skinuo onaj namrgođen izgled lica na trenutak, ako ništa drugo!

Od toga da budem prvi na redu na graničnom prijelazu s Rusijom, došlo je do toga da se zbog povratka po ruksak ispred mene smjestilo nekoliko vozila i minibus! Nek sam se ja probudio rano ujutro da ne moram čekati na granici… Nek!

Nakon hrpe izgubljenog vremena zbog zaboravljenog ruksaka napokon dolazim na red. Dobar dan! Evo putovnica, papiri od motocikla, evo sve! Gleda on, gledam ja. Gleda on vizu. Gleda u kompjuter. Gleda i ne vjeruje. Kaže “tko vam je dao ovu vizu?”. Meni ništa jasno, mislim tko bi mi dao vizi? Pa ruska ambasada valjda?! Vi?! Kaže on, nisam siguran da ćete moći preko granice, uzima papire i odlazi…

Vraća se natrag nakon razgovora s nadređenim i kaže mi da me ne može pustiti u Rusiju jer je na snazi zabrana prelaska preko granice vozilima, već je to moguće isključivo avionom. Ali, kako mu u sustavu piše da imam uredno prijavljen motor za prelazak preko granice ne zna što da rade sa mnom i ništa im nije jasno. Čekam. Zovem agenciju. Agencija zove ambasadu, ali ambasada još ne radi jer prerano sam došao na granicu. Nema veze, pričekat ćemo malo.

Napokon, uspjeli su dobit nekoga u ambasadi, ali gle čuda – ni tamo ne znaju što da rade s mojom vizom i sa mnom koji sam došao na granicu kao telac. Jer u trenutku kada sam predao zahtjev za vizom nigdje nije pisalo da je prelazak preko granice moguć samo putem aviona, a štoviše agencija je provjerila i s ruskom ambasadom hoće li biti moguće preći granicu motorom. Ma kako ne? Samo stavite podatke motora na voucher, sve će biti u redu!

Oće k…

U cijeloj zavrzlami ispada da je Rusija očito retroaktivno izmijenila pravila nekoliko dana nakon zahtjeva vize, a ja sam ga predao doslovno par dana od otvaranja granice.

Još malo čekanja na granici i nakon nekoliko izgubljenih sati na granici, Ukrajinac koji je imao identičan problem kao i ja, samo je bio s automobilom – prelazi granicu! Rekoh, to je to! Pustit će i mene!

Oće k…

Dolazi do mene šef smjene i kaže mi da se moram vratiti jer me zakonski ne smiju pustiti preko granice. Odgovor moskovske ambasade je samo potvrdio priču “Naša je greška, ali nije naš problem”. To je to, ništa od Rusije ove godine! I osim što sam izgubio cijeli dan na granici, sada se po drugi put moram vratiti u Ukrajinu! Već vidim kako će bit sretni!

I bili su jako sretni! Čim sam se vratio nestao je smiješak s lica, jer što sad opet ovaj hoće! Hoćeš natrag?! Kreće nervoza s njihove strane u sekundi, a nisam stigao ni gurnut papir koji su mi dali na ruskoj strani na kojem piše koji je razlog zašto su me okrenuli na granici. Dok uzimaju papir agresivno postavljaju pitanja zašto su me vratili, da što sam skrivio! Da što imam u ruksaku koji sam bio zaboravio na granici!? A ja se nervozno smješkam i pokazujem na papir koji je jednom od njih u ruci i napokon pogledaju u papir…

Smijeh. Opet mi se smiju. Umiru od smijeha.
Pa živote robijo! Dobivam poništenje vize i dopuštaju mi ponovni ulazak u Ukrajinu uz sveopće veselje pograničnog prijelaza.

I što sad?

Pojma nemam! Krećem prema jugu, pa ću usput promisliti o smislu života i daljnjim planovima. Nema se smisla živcirati, to sam naučio davnih dana. Plan je bio Sibir? Više nije! Idemo dalje!

Na putu prema jugu vidim na google mapsu da postoji Molchenskyy samostan. Pa kad je već usput, ajmo do njega! I nije razočarao. Ali me nije ni previše oraspoložilo nakon cijele drame na granici.

Dok sam putovao prema jugu gledao sam opcije, kako doći do Gruzije.
Znam da postoji trajekt, ali nije jeftin, a ja sam cicija. Možda mi je bolje otići uz Crno more, odnosno kroz Rumunjsku, Bugarsku i Tursku do Gruzije? Ali taj put bi bio oko 2500km i uzeo bi mi minimalno 5 dana računajući granične prijelaze, gorivo, trošenje gume, barem 2 spavanja jer je vani pakao i moram se otuširati, pa plaćanje testiranja… A uostalom, za koliko ide trajekt? 5 dana. Imam vremena za promisliti. Idem u smjeru grada Dnipro, jer i tako moram proći kroz njegu na putu prema Odesi.

Usput ću proći kroz grad Poltava, navodno jedan od boljih gradova za život u Ukrajini. I doista, vozeći kroz njega vidi se da je grad znatno uređeniji od prosječnog grada ove veličine u Ukrajini. Kao i u Kontopu u njemu je jedan od muzeja posvećenih avijaciji, ali na žalost ovaj put sam ga morao preskočiti jer sam znao da moram odraditi pripreme na motoru prije odlaska u Gruziju, što je značilo da ću potencijalno morati ostati u Dnipru 2 do 3 dana od 5 raspoloživih.

Kada sam napon stigao do Dnipra, uz pomoć prijatelja iz Kijeva našao sam servis koji me bio spreman odmah primiti. Momci iz moto servisa “Na rivi” su mi odmah izašli u susret, te zamijenili prednje ležajeve, prednje pakne (kad smo već tu, iako su mogle još malo), lanac koji je u potpunosti dotrajao nakon 23 tisuće kilometara zlostavljanja i bio na izmaku snage, te stražnju gumu koju sam htio staviti prije puta, ali kako je ideja bila ići isključivo asfaltom do Moskve odlučio sam do kraja potrošiti staru prije nego stavim novu Heidenau K60. I odmah da kažem, ako me pitate što mislim o govnu zvanom Heidenau K60 – baš to. Niti drži blato, niti drži makadam, a ponajmanje drži asfalt. Ali zato traje? Ma ni to! Prvom prilikom se vraćam na TW302.

Cijena servisa uz lanac DID 520VO, ležajeve, zamjenu gume, pakni i rad općenito su ukupno bili nešto manje od 1000 kuna, odnosno oko 130 eura. Zupčanike nisam mijenjao jer nije imalo smisla čekati na njih još dodatnih 2-3 dana, uostalom njihovo mijenjane je preventivna preporuka, a ne nešto što je uvijek nužno. I da, znam da je VX3 daleko bolji, ali koga briga? Ovaj je jeftiniji i kupim dva za cijenu jednog VX3, a i pitanje je koliko će se na mojih silnih 18kW osjetiti razlika. Možda je moglo i jeftinije, ali teško da je moglo brže.

Dok sam spavao u Dnipru, napokon je pala odluka – idem na trajekt za Poti! Možda će biti nešto skuplje, ali samo putovanje trajektom bi moglo biti zanimljivo iskustvo, a ujedno ću uloviti koji dan da se malo odmorim od nesnosnih vrućina u Ukrajini.

Ali do trajekta ima još tri dana, stoga možda uhvatim još kakvu lokaciju na putu do Černomorska…