Koga zanimaju detalji vezani uz kupovinu ukferry karte za trajekt Odessa-Poti, odnosno Odessa-Batumi, detalji su na kraju posta ↓
Odluka je pala – idem za Gruziju, a još tri dana do polaska trajekta iz Černomorska za Poti bit će dovoljna za baciti pogled na par usputnih lokacija. Polako me prolazi nervoza zbog problema na granici s Rusijom – samo pozitiva! Uostalom, nije bitan put već putovanje.
Prva stanica je Orlovo gnijezdo u gradu Kriviji Rog. Po slikama google mapsa čini se kao zanimljiva usputna stanica, ali da bi došao do nje prvo moram proći čuvenu magistralu H11 koja mi je zadala mnogo glavobolja 3 godine ranije. Cesta s koje kamioni silaze na paralelni poljski put jer sve je bolje od oštrih ostataka asfalta, a neke dionice imaju toliko rupa da nije moguće voziti brže od desetak kilometara na sat.
A kad ono, iznenađenje!
Cesta je u potpunosti obnovljena, asfalt se još nije ni ohladio! Možda čak i pomalo razočaranje, jer vožnja CRFa po takvim cestama me samo uspavljuje, zbog čega sam ubrzo skrenuo s glavne magistrale i otišao obilaznim putem.
Pronalaženje samog Orlovog gnijezda na žalost nije prošlo glatko. GPS me vodio u slijepu ulicu, a nijedna od drugih ulica nije me vodila u željenom smjeru. Tako blizu, a tako daleko. Ali srećom, na kraju sam shvatio da u onoj slijepoj ulici postoji neki puteljak… Koji nije baš i nije za motor.
Napokon, par desetaka metara dalje i ispred mene prostirao se predivan pogled na rijeku Ignulet sa stijene Orlovog gnijezda.
Krenuo sam dalje prema Odesi, gdje je smještena agencija koja se bavi prodajom karata za trajekt, te preskočio jedan zanimljivi marker za posjetiti, palaču Kurisiv. Kako sam izgubio puno vremena na putu do Orlovog gnijezda, prioritet mi je pribaviti karte za trajekt, a kasnije lako ćemo!
Ali lako nećemo. I o tome ću nešto kasnije.
U Odesu sam stigao oko 22 sata, misleći kako ću smjestiti šator negdje uz more. Kakva greška. Nije da u raznoraznim šumarcima nema mjesta za šator, već muzika udara na sve strane, a komarci grizu kao da nema sutra.
Nije beg cicija, platit će se hostel! I našao se hostel! Hostel Logovo u četverokrevetnoj sobi za punih 37 kuna! Srećom, bilo nas je samo dvoje i nije bilo puno hrkanja, tako da sam čak i odmorio za to veče.
Jutro poslije, odlazak u grad i kolaps prometa zbog ogromne količine vode na cesti. Na prvi pogled mislio sam da je nekako more naplavilo grad kroz šahte, ali kasnije sam saznao da je tu noć (dok sam spavao snom pravednika) bila ogromna oluja i da je kiša potopila pola grada, jer je kanalizacijska odvodnja u Odessi problem i kod petominutnog pljuska, a kamoli proloma oblaka koji traje cijelu noć. Nekako sam obišao kolone i probio se kroz poplavljenu cestu nadajući se da me neće iznenaditi kakva ukrajinska rupa na cesti ispod vode.
I pukom srećom nije.
Nakon silne muke probijanja kroz grad, shvatio sam da se na adresi agencije u Odessi ne obavlja prodaja karata i telefonski saznajem da se karte kupuju u gradu Černomorsk. Ipak, nema potrebe žuriti jer se za motore uvijek nađe prostora, a i za mene mjesta na trajektu ima više dovoljno. Sve što trebam je sutra biti u Černomorsku i kupiti kartu.
Nema veze, vremena ima, trajekt polazi tek drugi dan. Uputio sam se prema utvrdi Akkerman, svega 2 sata od Odesse. Sama utvrda izgleda impozantno izvana i odlučio sam malo baciti pogled i iznutra. Ali nema džabe ni u stare babe! Upad je bio preko 50kn jer je u tijeku bio srednjovjekovni sajam za siromašne, pa je cijena karte bila nešto viša nego inače. Ne mogu reći da me tih 50kn nije zapeklo, pogotovo nakon što sam spavanje platio 37kn! Ali dobro, pregrizem, platim, uđem i… Nemam što vidjet!
Cijela utvrda iznutra je u potpunosti devastirana, rezidencijalni segment utvrde nije imao nikakve objekte, a glavni dio osim zidova utvrde imao je podjednako devastirani dvorac. Iskreno, iako impozantno izvana, mogao sam razgledati, fotkati i snimati dronom iznutra i bez da platim 50kn, vidio bi isto! A onaj “srednjovjekovni sajam” bolje da ne i komentiram. Ali doduše, moguće da imam visoka očekivanja nakon što sam već nekoliko puta posjetio naš Renesansni festival u Koprivnici.
Mali odmor uz slaju i idemo dalje s obzirom na to da je sunce daleko od zalaska. Nešto sjevernije, daleko od bilo kakvog većeg naselja, nalazi se palača Dubiecki, poznata i kao “Vučja jazbina”. Iako nadimak na prvu zvuči dosta zlokobno, priča koja se skriva iza imena puno je benignija. Jedan od kasnijih vlasnika imanja imao je znatne psihičke probleme, a poznati psihijatar Freud je na temelju njegovom slučaja napisao knjigu “Wolf’s man”, povezujući većinu njegovih psihičkih problema s traumom koja je za posljedicu imala noćnu moru u kojoj ga izjedaju vukovi i koja ga je pratila cijeli život od djetinjstva.
Sama palača je gotovo u potpunosti devastirana, kao i većina sličnih povijesnih zdanja tog vremena u post-sovjetskim, ali i općenito u mnogim drugim post-komunističkim zemljama. Ipak, unatoč zuba vremena, vanjski zidovi nekoć velebnog zdanja i dalje ponosno stoje nakon gotovo 200 godina.
Nakon noći prespavane podno palače, ranim jutrom zaputih se u Černomorsk kako bi kupio karte za trajekt. Vremena ima, karte moram kupiti do 12, a udaljen sam svega 2 sata. Ali naravno, kao i uvijek, stvari nisu išle po planu.
Sjećate se onog kako se oslanjam na GPS? E to. Zabunom sam stisnuo na Odessu umjesto na Černomorsk i izgubio 2 sata pokušavajući ući u Odessu dok mi nije svanulo “Ček malo! Ove ulice su mi sumnjivo poznate…. Pa to nije Černomorsko jeb….”.
Sada već kreće panic mode on, jer karte moram kupiti do 12, a ja sam usred Odesse koja je udaljena više od pola sata! Stavljam “Černomorsk” u GPS i vozim se prema njemu! Kaos, gužva i kolaps na mostu gdje ne mogu obići kolonu jer mi se autobus prepriječio i u traci nema mjesta da ga obiđem. Vrijeme teče.
Nakon duge i teške borbe dolazim u Černomorsk, te kod nekog velikog ulaza u luku pitam di je pristanište 26, koje su mi spomenuli preko telefona. Ispada da je pristanište 26 s druge strane mosta preko kojeg sam jedva prošao kroz gužvu. Sada je već 11, a ja i dalje ne znam gdje je točno ta luka, samo znam u kojem smjeru otprilike moram ići! Dolazim sa istočne strane zaljeva i tražim prilaz luci. Jedni kažu lijevo, drugi kažu desno, betonska ograda kaže “odmah s druge strane”, ali nemam kako proći motorom. Na ulazu koji se po karti čini kao točka ulaska, iza ograde vojnik s ak47 koji nervozno govori “nije ovdje, maknite se odavde! To je s druge strane”. Koje strane?!
Sad već uz osjetnu nervozu vidim da postoji jedan odvojak s glavne ceste na koji nisam obraćao pozornost jer je izgledao “blokiran” bijelim plastičnim barikadama i okušavam sreću. Prolazim uličicom koja izgleda kao da ispala iz Prypjata i to je to! 11:45. Kupit ću kartu!
“Ovdje se ne kupuje karta, morate ići natrag u ured!” reče lučki radnik.
Lagano mi se crni pred očima…
Nakon malo natezanja ispada da imam vremena do 15! Ok, idemo kupit kartu. Ali ne u ured koji je u Odessi, jer tamo ne možeš kupiti kartu, već u ured koji je u Burlacha Barki, što je gradić između Odesse i Černomorska! Ok, ajmo tamo! Napokon, ulazim u ured, rješavam papirologiju i za samo 350$ kupujem kartu za sebe i motor. Ako ništa drugo, barem ovo ide glatko. U usputnom razgovoru informiraju me kako neću biti jedini motorista na trajektu, a nešto kasnije i upoznajem više nego divne ljude s velikim srcem! A zašto nešto kasnije? Pa zato što nisam bio jedini koji je tražio luku 26, kako bi tamo kupio kartu…
Prije svega Sergey Ges na Suzuki v-Strom 650, jutjuber i svjetski influenser kao i moja malenkost! Slobodno zapratite njegov youtube kanal, jer činjenica je da je on nešto revniji od mene u izbacivanju epizoda, pa možda vam uskoči kakav spoiler dok čekate na moje epizode. Osim njega, tu su bili i George iz Austrije na BMW FG-800, te njegov prijatelj Gerfried na KTM990. I to su ljudi s kojima sam proveo jedne od najboljih trenutaka mog života u danima što su bili ispred nas i hvala im na tome.
Polako je došlo vrijeme da se svi skupa zaputimo u luku, za koju svi skupa srećom znamo jer smo riješili misteriju prije kupovine karte. Dolazimo spremno puno prije krajnjeg roka za ukrcaj, koji je trebao biti u 3 popodne. Trebao bit, ali naravno da nije. Iza 5 napokon nam govore da kreće ukrcaj. Točnije ne ukrcaj, nego prelazak preko lučke “granice”. Ok, ulazimo u luku i nakon još kojeg sata čekanja pregledavaju nam putovnice i stvari u motoru, ali srećom, ništa previše invazivno.
Nakon još malo čekanja svi dobivaju svoje putovnice natrag, osim mene. Pitam u čemu je problem, jer vidim na licu vojnika da nema previše sretan izraz lica. Pokazuje mi moju putovnicu i štambilj koji sam dobio zbog nemogućnosti prelaska preko Ruske granice, te traži da mu objasnim zašto mi je Rusija zabranila ulazak. On ne zna engleski, ja znam krnji ruski, pokušavam objasniti nesporazum nastao zbog kovida. Nije pomoglo. Kaže da moraju napraviti detaljnu provjeru i odlazi natrag. Vidim da se stvari kompliciraju i da ulazim u problem.
Srećom na mobitelu sam imao fotografiju papira koji su mi dali na Ruskoj granici, a kojeg su mi uzeli na Ukrajinskoj granici i na kojem jasno piše da mi je ulazak zabranjen zbog kovid restrikcija, što sam se sjetio nakon desetak minuta. Kucam na vrata, pokazujem sliku, uzima mobitel… Vraća se 30 sekundi kasnije s putovnicom i kaže da je sve u redu. Dobra pouka da i ubuduće fotografiram sve papire sličnog tipa.
Ok, to je to! Spremni smo za ukrcaj!
Ili ne. Govore nam da ostavimo motore i stvari, odemo se prijaviti u brod, te sjednemo na večeru. Nakon toliko sati čekanja, nije trebalo dvaput reći “večera”, tako da smo odmah pohitali. Momci su dobili delux sobe s tušem, a ja siroće sam dobio sobu s tušem koji se dijeli između dvije sobe. Oh ne! Bit ću sam u sobi bez cimera, ali neću imati vlastiti tuš. Kakva tragedija!
Hrana na brodu, kako taj dan, tako i sve ostale dane je bila više nego odlična. Zapravo očekivao sam neke nejestive splačine, ali svi skupa smo bili iznenađeni, od čega ponajviše Gerfried koji je po zanimanju kuhar. A svi znamo da je dobar objed bitna stavka kada se alkohol slijeva u potocima.
Kako je u ovom periodu cijepljenje dosta popularno, a ja još nisam primio vakcinu, u dutie free shopu sam vidio tekućinu na kojoj piše “Vakcina”. Rekoh to je to, ovo popijem i više ne trebam PCR testove! Popio jesam, ali ipak mi nisu priznali bocu na granici. Kažu da se ta vakcina ne broji jer nije na listi priznatih proizvođača. A dobro, probao sam!
Nakon večere dobivamo zeleno svjetlo da ukrcamo motore na brod, ali moramo čekati zadnji vlak kako bi se motori smjestili na svoje mjesto, što će učini lučki radnici za nas.
Da, vlak! Trajekt je bio prepun vagona i kamiona naslaganih kao sardine. Gledajaći s palube, Trajket Vilnius doista je impresivni brod.
Oko ponoći brod pali motore, krećemo.
To je to, povratka više nema, Crno more i Gruzija su pred nama!
Idućih 3 dana na brodu provodim u odličnom društvu i usudio bi se reći da je tih 3 dana možda bilo čak i jedan od boljih trenutaka tokom putovanja. Naravno, da sam bio sam priča bi bila daleko drugačaija, ali uz odlične ljude i bespuća, srećom mirnog, morskog plavetnila ne stvaraju problem.
Kupovina karte za trajekt Odessa-Poti ili Odessa-Batumi:
1. Na lokaciji Ukferry ureda u gradu Burlacha Barki kupuje se karta, najkasnije do 12h, ali evidentno može i kasnije bez obzira na dramu koju rade oko toga. Cijena karte za motor i osobu zajedno je oko 350$, odnosno oko 2300kn. Karte je moguće kupiti i online i preuzeti u uredu.
2. Pristup prema luki 26 je pomalo “skriven”, google maps put od ureda za prodaju karata do luke imate na ovom linku. Ne postoji drugi put kojim možete doći do ove luke, a sve navigacije će vas redovito voditi na okolni put s kojeg ne možete pristupiti u luku. Oprez!
3. Ukrcaj je do 15, ali tehnički gledano ako dođete i iza tog vremena neće biti problem.