Polako otvaram oči, mamuran od veče prije. Razglas u brodu javlja da je doručak spreman, a tko spava ostaje gladan, pa ipak ustajem. Na putu do kuhinje gledam s palube, a kad ono – gruzijska obala! Još koji sat i stižemo!
Najavljuju da će pristanak u luci biti iza 1 sat, pa računajući svu dramu koju smo doživjeli na ukrcaju tužno zaključujemo da prije 5 popodne ne izlazimo s broda. Ipak, entuzijazam raste, prava avantura napokon počinje.
U luku pristajemo oko 1 sat kako je i planirano. Preskačemo red na opće negodovanje vozača kamiona i prvi ulazomo na kontrolu putovnica, a kad ono prvo iznenađenje Gruzije! Nakon balkanske i sovjetske granične policije, dolazim u kontakt s potpunom suprotnosti! Ne samo da su bili iznimno ljubazni, nego mi je putovnica uručena s dvije ruke uz veliki osmijeh i “welcome to Georgia”. Zbunjeni i u nevjerici odlazimo prema motorima…
Probijanje do motora je pak bilo posebno iskustvo. Kojekakvi lanci i stupovi koji su služili za učvršćivanje vagona bili su zanimljive prepreke dok se pokušavaš ne uvaljati u mast premazanu po vagonima, a sve to skupa dok nosiš 5 torbi u se, na se i poda se! Ali dobro, probili smo se do motora, oslobodili ih okova i spremno čekali carinski pregled, koji se sveo na “imate nešto u torbama? Ne? Dobrodošli u Gruziju!”.
Trebalo nam je jedno 15 minuta da dođemo k sebi od šoka. To je to? U Gruziji smo? Di su pendrečenje, prevrtanje stvari, neugodni pogledi i pitanja, a prije svega višesatno čekanje na granici? I ne samo da smo s broda sišli u par minuta, već smo i dobili pratnju za izlazak iz luke!
Čuo sam priče o gruzijskoj gostoljubivosti, a ako je ovako na granici veselim se onome što nas čeka! Ipak, da veselje ne bi predugo potrajalo pobrinula se vremenska prognoza koja nije izgledala najbolje i bilo je vrijeme da se krene.
Kako smo imali 3 dana vremena da se svi skupa upoznamo i imali slične interese, odlučili smo krenuti zajedno na putovanje kroz Gruziju. Nakon brzinskog definiranja plana puta, a plan je bio pobjeći od nevremena, krenuli smo prema gradu Batumi na samom jugu Gruzije.
Nakon pedesetak kilometara zaključili smo da je vrijeme da stanemo jer bijeg od nevremena više nije opcija, kiša je počela, a postavljanje šatora na mokro tlo po kiši je zadnje što nam je potrebno u ovom trenutku. Srećom, pronašli smo prekrasno mjesto uz obalu Crnog mora i taman što smo sastavili šatore, krenuo vjetar i pljusak. No bez obzira na pljusak, morski dio Gruzije ima suptropsku klimu, tako da uz cjelodnevnu sparinu, kiša je bila više nego dobrodošlo osvježenje!
Ali ipak postojao je mali problem – kako zapaliti vatru uz vjetar i kišu, jer kakvo je to kampiranje bez logorske vatre? Uslijed pljuska bilo je teško pronaći komadić suhog drveta, a čak i s njim vlaga u zraku je bila takva da ni papir nije gorio kako treba! Sat vremena kasnije i uspješno smo ispekli kukuruz, a kad ono – smola. Stara kuruza, više sreće drugi put. Vrijeme je za spavanje.
Drugi dan je podjednako veselo krenuo, tmurno vrijeme i nimalo obećavajuća prognoza. No ipak, nadamo se najboljem, pakiramo stvari i krećemo prema Batumiju. Ali kiša je neumoljiva…
Odmorni, sjedamo na motore i … Shvaćamo da vožnja po gruzijskim cestama ipak zahtijeva nešto više pažnje nego što je uobičajeno, a ono silno trubljenje na cesti nije tu jer nas ljudi pozdravljaju, nego nas samo obavještavaju kako će nam oduzeti prednost i nije ih previše briga za našu sigurnost. A kao uvod u cijelu priču bio je motokultivator koji je vozio mojom trakom dok sam umjesto na cestu gledao u GPS… Ali moram priznat, meni kao osobi koja je odrasla na Balkanu sve to skupa i nije bilo neko iznenađenje, ali kolegama iz Austrije je ovo bio pravi kulturološki šok od kojeg se nisu oporavili danima!
Stajemo u Batumiju napraviti malu pauzu, primarno da pribavimo SIM kartice za internet koji je u Gruziji više nego jeftin, jer za svega desetak kuna tjedno, odnosno 40 kuna mjesečno dobijete flat internet bez ograničenja, a signala za brzi internet ima i u najzabačenijim krajevima.
Ipak, nije baš da smo imali prevelike koristi od tih SIM kartica, jer mobitel od Georga je bio zaključan na operatera, Gerfried je razbio svoj mobitel nekoliko dana ranije, a Sergejev mobitel je zbog vode počeo otkazivati poslušnost. Srećom, ja uvijek nosim rezervni mobitel, stoga sam momcima s njim barem malo olakšao situaciju.
Nakon kratke pauze vrijeme je da se krene u smjeru grada Akhaltsikhe.
Polako izlazimo iz regije grada Batumi i ulazimo u Gruziju o kojoj smo svi skupa sanjali. Cesta postaje sve lošija, ali krajolik postaje sve ljepši i slapovi dostojni Plitvica doslovno su na svakom koraku. Ovakav osmijeh na licu nisam imao dugo.
Unatoč dobrom raspoloženju, što više ulazimo u unutrašnjost Gruzije postaje sve hladnije, a činjenica da smo svi zajedno kompletno mokri još od Batumija počinje stvarati nervozu. Tražimo smještaj preko bookinga i pronalazimo odličnu lokaciju u gradu Shuakhevi, ali naravno kao i uvijek – stvari nisu išle po planu. Booking rezervacija vodi nas na adresu policijske stanice što nema nikakvog smisla, te se raspitujemo kod lokalnih ljudi i saznajemo informaciju da se radi o lovačkom domu koji radi samo vikendom, a vlasnika nema u gradu i nema mogućnosti da prespavamo na unaprijed rezerviranoj booking lokaciji.
No, nema mjesta panici! Malo raspitivanja i osiguravamo stan od lokalnog krčmara. Cijena? Prava sitnica, 80GEL (lari), odnosno oko 160 kuna za nas četvero. Ok, možda nije najčišće i najekskluzivnije mjesto na svijetu, ali barem imamo priliku spavati na suhom!
Dok smo se raspakiravali, kucanje na vrata. Tko bi to mogao biti? Pa to je gruzijska gostoljubivost! Susjedi su čuli kako u njihovom gradu spavaju neki stranci i odlučili su nas posjetiti i počastiti. Prava prilika da naučim novu riječ. Riječ “ćaća”. I ne, nije riječ o Sanaderu, ali ćaća je ipak postao naš najbolji prijatelj u danima što su bili ispred nas!
Tek drugi dan u Gruziji i postaje sve jasnije kako gruzijsko gostoprimstvo nije prazna priča, već odraz kulture i običaja… Kulture i običaja koji su se u našim krajevima, na žalost, polako počeli gubiti.